utorak, 09.09.2008.

Žao mi je, no Yvonne vas zasada napušta.
Razlog su prevelike obaveze, jer sada sam ipak srednjoškolka, što znate ako čitate moj osobni blog. Nemam vremena za ništa drugo osim škole, učenja i kratkog izlaska van na zrak, kako ne bi cijeli dan bila u kući.
A tu je i nedostatak inspiracije. Otkako su praznici završili, manje čitam, manje dobivam inspiraciju. A i prvobitna ideja za Yvonne, sada mi se čini potpuno suluda. Također, i internet mi je u kvaru, pa ovo objavljujem iz obližnjeg Internet Caffea.
Još uvijek polažem pravo na ime Yvonne Elena Kellen, kao i ostala imena u priči, te glumce koji ih predstavljaju, točnije Kristin Cavallarri, jer se namjeravam vratiti.

Jacqueline će i dalje biti u funkciji, pa preporučam da me počnete čitati tamo, no postovi će biti mnogo rijeđi.
Namjeravam se vratit sa drugom pričom, ne sa Yvonne, već novim likom, u pravoj radnji, s pravom temom. No uz školu i nedostatak interneta, trebat će mi vremena da se dobro informiram o povijesnim činjenicama o kojima mislim pisati.
Adresa će svima biti javljena na vrijeme.

Što se tiče komentara upućenih Vama, bez brige, mislim ih ostaviti, no kako nemam internet, to je malo teže, jer ovdje komentare ostavljam jako sporo. Sve posteve za koje ste mi javili sam pročitala, samo nisam komentirala. Čim se sve vrati na staro, bacam se u akciju.
Dotada sam vam ostavila samo male bezvrijedne komentare u kojima javljam za ovaj post.

Bilo bi mi drago da me nastavite čitati na http://onewayin.blog.hr, kao i na osobnom blogu.

Voli Vas Yvonne!

nedjelja, 20.07.2008.

If I Could Break Away.

Sjela sam u Volkswagen Bubu bez daljnjih pitanja, očekujući nešto spektakularno. Upalila sam radio te postavljala pitanja igrajući jednu od brojnih igara moje mašte, dok mi se Johnny smijao.
Vožnja je bila poprilično kratka, ubrzo smo se zaustavili ispred neke prilično velike šume okruženi mnogobrojnim parovima koji su se u svojim autima ljubakali, drpali i radili ne znam što sve ne.
- OK, ovo je malo nastrano, Johnny... – rekla sam gadljivo i refleksno se odmaknula od Johnnya..
- Bez brige, nisam te tu doveo. Hajde. – poručio mi je i sa smiješkom izašao iz auta.
Krenuli smo dalje pješice, po malom utabanom puteljku kroz šumu. Tajnovitost i polutama u šumi me obuzela. Čarobni mir je vladao šumom. Jonhathan je skinuo svoj gornji dio trenirke pa primjetih da na sebi ima bijelu, zapravo pomalo i sivu, majicu, mrvicu uprljanu.
- U tome misliš na tulum? – pitala sam.
- Roba mi je u prtljažniku, bez brige. Evo nas... – rekao je kada smo stigli.
Ne, to nije bilo niti blizu spektakularnoga. Ispred mene se nalazio mali košarkaški teren, sa dvije strane okružen šumom, a s druge dvije starim otrcanim tribinama s kojih se ljuštila zelena boja.
Nasuprot nama sjedili su ovim redom: Benjamin, Aliana, Edward te nekolicina momaka; svi odreda u trenirkama, osim naravno Aliane koja je bila u trapericama te nekoj majici/tunici u kričavo zelenoj boji, tako da se na tribinama gotovo nije ni primjećivala..
Nakon kraćeg upoznavanja, Benjamin, Edward, Johnny te ostatak dečkiju krenuli su... da, igrati košarku, što me nije začudilo, pošto smo se nalazili na košarkaškom terenu, ali me nije baš ni oduševilo.
Edward je ustao i dodao mi moje palice koje su mi jutros ostale u kafiću. Primila sam ih sa smiješkom i kao uvijek, zataknula ih u stražnji džep svojih hlačica.
Sjedila sam tamo s Alianom nekih... pa 20-ak minuta, kada su završili s igrom.
Imale smo dosta vremena da bi mi objasnila gdje točno idemo. Nadala sam se nečemu gorem zapravo, no odlazak na plažu, sve bi mogao popraviti. Kad smo stigli pred kuću na plaži razišli smo se u sekundi. Johnny i Edward su negdje odjurili, Benjamin i Aliana su hitro ušli u kuću dok sam ja sama ostala prilično zabezeknuta.
Da, čekao nas je poprilično velik tulum na plaži. Točnije, nečijoj kući na plaži.
Zbrka se stvarala na plesnom podiju. Svi su buljili prema praznoj prostoriji na povišenom dijelu kuće, koja je služila kao pozornica. Ekipa dečkiju se okupila oko instrumenata postavljenih u prostoriji i počeli svirati neke od poznatijih ''klasika'' U2-a, Gunsa, Green Daya i ostalih bendova što mi se prilično svidjelo, makar su bili grozni.
Gužva se sada razišla, te su neki čekali u redu da dobiju svoju litru pive, punča, votke ili nečeg drugog. Ostali su se rasplesali po svim prostorijama kuće. Smučilo mi se od svog alkohola pa sam izašla van nadajući se da je Johnny negdje tamo.
Sunce je još bilo prilično visoko s obzirom da je bilo 20:30. Sjela sam u vrući sivi pijesak gledajući u more koje se ljeskalo pod posljednjim zrakama sunca. Poprimalo je narančasto-crveni odsjaj.
- Usamljena si? – upitao me Edwardov glas.
- Čini se da u onoj gužvi i ne možeš biti usamljen. – odgovorila sam.
- I, što te onda muči?
- Ništa... Samo ne podnosim alkohol. – izbjegavala sam odgovor na pitanje jer sam znala da ću početi cmizdriti.
Obuzela me sjeta za Londonom, mojom sestrom Carmen... I tatom.
- Ne lažeš dobro. – opomenuo me.
- Mogu ja i bolje od toga. Samo kad bih bila u boljem raspoloženju. – odvratila sam.
- Sad ozbiljno, u čemu je problem? – pitao me još jednom.
- Fali mi London, kiša, sestre, tata, prijatelji. Ovdje.... osjećam se isprazno. – odgovorila sam.
- Pa, to se može riješiti.
- Da, kako to??? – upitala sam s nevjericom.
- Pa, nećeš se osjećati isprazno ako te pošteno napijemo. No, to baš i nije neka ideja. Zato, mogla bi porazgovarati, s tatom, sestrama, prijateljima i kim god. A pogotovo sa mamom. – objasnio je.
- Mamom? Ne mogu joj ništa reći. Ona će otići Johnnyevom tati, izjadati se, a ja ću opet ostati.... Mah, nema veze. – odmahnula sam rukom.
- Gle, porazgovaraj s njom. Jednom na mjesec možeš do Londona na dva-tri dana. Avionske karte su prilično jeftine.
- Misliš da će tako funkcionirati?
- To ne znam. Ali možeš probati.
- Hvala. – rekla sam.
Pružio mi je ruku kako bih ustala sa tla, a onda smo krenuli u kuću potražiti ostatak društva.
- Heeeej!!! – netko mi je prilično glasno poviknuo u uho. Bila je to Aliana.
Buka u prostoriji je bila zaglušujuća pa sam je povukla na balkon.
- Hej i tebi. – odahnula sam.
- Zabavljaš se? – pitala me.
- I ne baš. Ti?
- Poprilično. Zaboraviš na probleme kad si tamo. Ideš? – upitala me i okrenula se prema plesnom podiju sa plastičnom čašom u ruci.
Krenula sam prema njoj i počela plesati i skakutati uokolo u ritmu glazbe i ljudi oko mene. Imala je pravo. Ubrzo sam zaboravila na sve i opustila se. Nisam pojma imala koliko sam dugo provela na podiju.
- Votke?? – upitao me Johnny kasnije, kada sam krenula do šanka popiti vode.
- Ne hvala. Ima li tu nešto bezalkoholno? – pitala sam.
- Bezveze si. Cola je na šanku.
- Hvala... Ovaj, ne bi li uskoro tebali doma? – pitala sam s obzirom da su se bližila dva sata.
- Odvest ću te doma na vrijeme, bez brige.
- OK. Vraćam se Aliani...
- Samo daj. – rekao je i okrenuo se prema nekoj grupici djevojaka koje sui ga cijelo vrijeme okruživale.
Rasplesala sam se s Alianom još malo, no vidjela sam da na digitalnom satu piše 2:15.
- Hej, Aliana! – poviknula sam.
- Aaa??
- Jesi li vidjela Johnnya?
- Daaaaaaaaa. Tamo jeeee. – rekla je polupijano, pokazujući prema katu.
Požurila sam gore, jer nisam htjela ostaviti Alianu samu i pijanu.
Johnny je sjedio na kauču, zajedno sa nekom ''curicom'' u kožnoj minici koja mu se upucavala.
- Johnny? – povukla sam ga za rukav.
- Idemo. – rekao je, ustao i produžio po stepenicama.
- Ej, a ostali? – pitala sam kad smo izašli iz kuće.
- Ed ih vozi doma. Otišao je po auto... Vratit će se brzo, ne brini. Benny pazi na Alianu, ako se zbog toga brineš.
Tijekom vožnje kući nismo pričali. Razlog tome je većinom bio moje zijevanje.
Ušla sam u kuću što tiše, da ne bi probudila mamu, kada se upalilo svjetlo.
- Elena. Gdje ste tako dugo? Zabrinula sam se! – poručila mi je mama ustajući sa kauča.
Johnny se javio umjesto mene:
- Rekao sam vam da ću je dovesti doma. – zateturao je.
- Pili ste? Elena!
- Mama, daj me pusti na miru. I zovem se Yvonne!
- Zoveš se Yvonne Elena, dušo draga, a ja ću te zvati kao hoću jer sam ti majka. Odsad ne izlaziš poslije 22 sata, nema alkohola i cigareta, a sad se izvoli istuširati i u krevet, mlada damo! – izderala se.
Kipjela sam i htjela joj štošta odgovoriti, no Johnny se već treći put, ubacio umjesto mene.
- Ma dajte, doveo sam je doma, zar odmah pravite tolku frku? – rekao je držeći se za vrata.
Mama se razbjesnila, a zatim zaderala:
- CHRIS! Da si odmah sišao i upristojio svog sina!
- Molim? – rekao je uspavani glas stojeći na stepenicama.
- Tvoj sin! Pravi se pametan i govori kako da odgajam svoju kćer! Izvoli ga upristojiti i zabraniti mu izlaske. Elena neće izlaziti van poslije 22 sata, bilo bi bolje da i ovom balavcu to kažeš. – mama je pričala bez prestanka.
- Ne zovi me Elena! I, ušuti već jednom. – rekla sam i izletjela iz prostorije. Čula sam korake iza sebe, pa sam pretpostavila da je pošla za mnom.
- Daj me ne prati u stopu! – okrenula sam se zamahnuvši rukom i zamalo udarila osobu iza sebe. Jonathana.
- Ej, smiri se.
- Sorry, mislila sam da je mama.
- Ma, ništa. Samo sam te došao pitati jel još vrijedi ono da nećeš spavat u svojoj sobi?
- Da... Valjda.
- Gle, bio bih dobar pa ti prepustio svoju sobu, al onda bih ja moram spavati u onoj ogavnoj sobi, tako da ćeš morati poći za mnom. – rekao je i krenuo van kroz stražnja vrata.
- Ej, di ćeš? – potrčala sam za njim.
Ušla sam u malo stražnje dvorište. Trava je prekrivala zemlju, a usred dvorišta nalazio se veliki hrast. Jonathan se penjao na njega po malim dašćicama prikovanim za drvo.
- Johnny? – upitno sam zazvala i krenula za njim.
Ušla sam u kućicu prekrivenu crvenim tepihom. Drveni zidovi bili su oblijepljeni stiroporom na kojemu sam mogla razaznati imena: Johnny, Aliana, Benjamin, Carrinne...
Uza zid stajala je velika polica sa raznim časopisima i bilježnicama te mali radio.
Na podu je bila velika vreča za spavanje, nekoliko plahti, jastučića i deka.
- Bez brige, neće ti biti hladno. Da ti donesem nešto? – pitao me Jonhathan.
- Ovaj, u sobi, u maloj crnoj kutiji je moj laptop.
- Brzo ću. Ti se smjesti.
Razvukla sam vreću za spavanje i naslonila se na zid paleći radio. Svirala je Breakaway od Kelly Clarkson.
Kroz rrupu u krovu kućice vidjelo se zvjezdano nebo. Čula sam Johnnyeve korake te kako na pod stavlja laptop. Nisam skretala pogled s neba.
- Laku noć. – šapnuo je i otišao.
Zagrlila sam jastuk. Neko vrijeme sam slušla viku svoje majke i Chrisa, a onda je sve utihnulo.

ponedjeljak, 05.05.2008.

What a feeling.

- Dođi za mnom, upoznat ću te s društvom. - poviknula mi je Aliana trčeći prema starom drvenom mostu.
Nakon prelaska mosta koji je, usput rečeno bio sav klimav tako da sam se bojala pustiti dršku, stigle smo do velikog drvenog doka, ispred kojeg se nazirao mali dio velikog plavetnila.
- Vidi, vidi, netko je završio s poslom! - začuo se glas, zgodnog momka s obližnje klupice, koji je bio upućen Aliani.
Smeđa, poduža kosa, uske oči i pune usne.
- Yvonne, ovo je Benny. - predstavila mi je Aliana dečka.
- Benjamin Parker. Benjamin. Ne Benny. - predstavio se.
No, za to vrijeme, nisam bila koncentrirana na ''upoznavanje''. Pogled mi je zapeo na dečku koji je sjedio odmah pokraj, no okrenut leđima. Imao je kratku plavu kosu, a bijela majica na njemu kao da je bila neprimjetna zbog savršenog tijela.
Kada se okrenuo zapuhnuo me odvratan miris dima. U lijevoj ruci držao je cigaretu. Osjećala sam se kao da ću se ugušiti stojeći u oblaku dima.
- Y...Yvonne. - pružila sam ruku.
- Joshua McFray, vama na usluzi. - rekao je dubokim glasom.
Osjećala sam se kao da drhtim.
Hvala Bogu, neugodnu šutnju prekinuo je zvuk Alianinog mobitela.
Otišla je malo dalje, dok sam ja nervozno stajala i lupkala nogama o drveni pod, nastojeći izbjeći Joshuin pogled.
- Yvonne, čini se da te moramo vratiti doma. - rekla mi je Aliana spremajući mobitel nazad u džep svojih izbljedjelih traperica.
- Huh?! - upitala sam smušeno.
- Novi braco te zove! Mama ti je očito digla cijelu frku oko toga da si nestala... Whatever... - rekla mi je pomalo zbunjeno.
Nastojala sam je zamoliti da me odvede nazad doma, jer nisam bila sigurna za put, no prekinuo me Joshuin glas.
- Ček, Aliana, hoćeš reć da je ova mala Johnnyjeva sestra?! - upitao je dok sam se ja osjećala pomalo ''kurvinski'', počašćena tim ''nadimkom''.
- Aha. Ajmo, moram te vratiti kući. - pozvala me.
Iza sebe sam čula samo tiho:
- Jebemu. - a onda sam krenula za Alianom, osjećajući se pomalo osramoćeno što me mama zvala doma. Još nije bilo niti 13 sati.

***
Polako i sigurna ušla sam u kuću, a dočekala me zabrinutost i vika moje majke.
- Dobro, Elena, što je tebi?? Kako me možeš tako plašiti?! Ne možeš samo tako otići i lutati SAD-om!
- Mama, dobro, šta ti je... Prvo, nisam ja kriva što mi je soba dobila napad ružičastila, a drugo, ne lutam SAD-om. SAD nije jednake veličine kao i London, mama. - objasnila sam sarkastično.
- Oh, i... ne zovi me Elena. - dodala sam i uspela se po stepenicama.
Nažalost kad sam vidjela da soba nije bila niti nijansu tamnija tako da barem vuče na ljubičastu, odustala sam od toga i sišla u dnevnu sobu.
Zapravo, ovo je bio prvi put da sam baš ''ušla'' u tu sobu.
Činilo se poprilično OK.
Na kauču je sjedio Jonathan. - Koja plavuša! - pomislila sam u sobi čudeći se njegovoj plavoj kosi...
- Tako sam zanimljiv? - upitao me, čime me vratio u svijet stvarnosti.
- Moglo bi se reći.
- Čini se da je Sam zabrinuta za svoju jedinicu. - rekao je pokazujući prema mojoj majci koja je nešto radila u kuhinji.
- Da se bolje informiraš, znao bi da nije tako. Imam dvije sestre. - rekla sam sjedajući na veliku, bijelu, kožnu fotelju.
- Oh. Sorry. One su u Londonu?
- Jedna od njih. Carmen je u Londonu. Ostala je s tatom. A, druga, Lorraine... Udana je, sa mužem živi i studira u Parisu, na fakultetu Primjenjenih umjetnosti i arhitekture.
- Fale ti?
- Nemaš pojma koliko. Da sam bar mogla otići k Lorraine... - pomislila sam naglas.
- Zašto nisi? Nisam mogla. Sutkinja je odredila da moram živjeti sa majkom sve do svoje osamnaeste. Čini se da ćeš me trpiti sljedeće dvije godine.
- Da. Ali ne mogu trpiti taj naglasak. - rekao je ukazujući na moje britansko podrijetlo.
- Potrudit ću se. - odgovorila sam.
- Ali, moraš mi nešto učiniti zauzvrat. - nadodala sam.
- Reci.
- Prvo, mo... - počela sam no Jonathan me prekinuo:
- Postoji i drugo? No way. Morat ćeš i ti nadodati jednu stvar.
- Dobro, čekaj da završim. - rekla sam.
- Dakle, prvo, objasnit ćeš mi cjelokupnu situaciju ovdje.
- To bih ionako napravio. Mislila si da ću te izbjegavati?
- Paaa...malo. Drugo, i važnije... Joshua McFray. Znaš ga?
- Da, zašto?
- Nije važno. Javit ću ti poslije.
- Dobro, znači... Objašnjavanje slijedi.
- Ne, čekaj... Ovaj... jel mogu... Mogu li te još nešto zamoliti?
- Ovisi.
- Uglavnom, moram naći mjesto za spavanje, a da nije ona odvratna pinky soba...
Oboje smo se nasmijali. Smatraj to riješenim. A sad, što da ti točno objasnim?
- Well... Aliana i društvo. Pričaj. - rekla sam, a Jonathan je počeo pričati životne priče polovice ljudi u ovome gradu.
Aliana i njezina majka već neko vrijeme žive same, u restoranu kod njihove tetke. Majka joj navodno nije mogla platiti stanarinu. No njena majka Mirell i teta kod koje živi, Mischa, nisu u dobrim odnosima otkako je Alianin otac preminuo. Mischa je Aliani pružila krov nad glavom, zato što joj je nećakinja, no inače, teško da bi ona i Mirell stupile u bilo kakav odnos. Alianina druga teta, Charlotte, ili samo Lott, je 33-godišnja cura. Nema muža, prava je otkaćenka, a ona i Aliana kao da su najbolje prijateljice. Edward je Alianin bratić, no ne pravi. Posvojila ga je Charlotte kada je imala 19 godina i to samo zato kako bi iskušala kako je to biti majka. Svi su se tome protivili, no na kraju je dobro ispalo. Edward je veća faca u školi. Igra košarku u školskoj momčadi, skupa s Jonathanom, Benjaminom i Joshuom. Cure se lijepe za njega, ali nije umišljen. Benjamin je nešto slično Edwardu. Pomalo šutljiv, alergičan na to da ga zovu Benny, no vrstan košarkaš. Najbolji u ekipi. On i Aliana su imali neku vezicu u prošlosti, no ni jedno ni drugo ne vole govoriti o tome.
A Joshua... Čini se da mi je Jonathan imao što ispričati o njemu. Aktivni pušač od svoje trinaeste. Košarkaš od malih nogu. Ima 17 godina, no padanje 7.razreda zadržalo ga je godinu dana duže u školi. Starci su mu rastavljeni, živi s mamom, njenim novim dečkom, dvije sestre i polubratom kojeg mrzi. Majka mu je ponovno trudna, što on ne podnosi baš predobro. Tata mu živi sam u drugom gradu, no on ga redovito posjećuje.
- A što je s Alianom? - upitala sam dok je Jonathan završavao podužu priču.
- Mislio sam da si nju malo više upoznala. Što s njom?
- Pa... nekako je čudna. Mislim, cura je ok, barem zasada, ali kao da želi biti...
- Popularna? - nastavio je Jonathan moju rečenicu.
Kimnula sam glavom.
- Pa, moglo bi se reći želi se vratiti onomu što je nekoć bila.
- Kako to misliš?
- Aliana je do srednje bila jedna od najpopularnijih učenica u školi. Čak i na početku 1.razreda srednje, bila je nekakva kraljica prvih razreda. No, popularnost, a i umišljenost su je koštale.
Navodno je silovana u školskoj dvorani za vrijeme zimskih praznika. Ne zna se tko je to učinio, no svi znaju za to.
- O moj Bože. - uzdahnula sam.
- Tada se spustila na zemlju. Benjamin ju je vratio u normalu i otad su frendovi. Nije više ni pomislila kako bit popularna. U mjesec dana postala je druga osoba. I sada je takva. Pričljiva kao i uvijek, ali drži se dalje od onog društva. - ispričao je Jonathan duboko uzdahnuvši.
- Wow. Nisam znala da se nešto takvo događa...
- Da, no Aliana je dugo vremena poricala da je silovana. I molim te, nemoj joj govoriti da sam ti rekao. Vjerojatno ne želi da ju sažalijevaš.
- OK... Oh, imam još jedno pitanje. Danas je neki tulum u gradu?
- Aha. I to prilično velik tulum, s obzirom na to da će na njemu biti gotovo cijela Charlotte West. I to je zadnji ''ljetni'' tulum.
- Kul. No dobro... Vidimo se kad se vratiš. - uzdahnula sam i ustala s fotelje.
- Ne ideš?
- Pa, nitko me nije pozvao. - primijetila sam zdušno.
- Nitko nije nikoga pozvao. Ali svi idu.
- Pa, ne znam baš... - rekla sam s mišlju kako će na tulumu biti poprilično dosadno.
- Ajde. Ionako mi se neda ići sam. Bez brige, pazit ću na tebe.
- Haha. Bit će ti bolje da se makneš od mene ako ovako nastaviš.
- Znači ideš?
- Valjda.
- U 7 budi u autu.
Krenula sam u stražnje dvorište i legla na travu blago oslonjena na staru brezu. Inače, nisam tip za tulume, pogotovo ne zadnjih godinu dana, otkad su me svakog dana nagovarali na tulum no ja nisam imala snage za tulumarenje znmajući da mi se starci rastaju i da odlazim iz Londona.
Tulume nisam voljela i zbog razloga što nikada nisam mogla podnijeti alkohol. Nikada. Osjetim mučninu pri samoj pomisli na alkohol.
U mislima o žalkoholu i tulumim ometao me predivan zalaz sunca.
Po nebu se razlilo tisuće boja. Od jarko žute, do ružičaste, ljubičaste i plave, pa do užareno crvene i opet nazad do blage žute. Pogledala sam na svoj kožni crni sat i uočila da je 6 sati. Požurila sam u sobu spremiti se za taj...''tulum''.
Stvari su mi još bile u kutijama. Otvorila sam onu na kojoj je pisalo : ''Odjeća. Pazi što radiš s kutijom!'' namijenjeno ljudima koji su prenosili stvari iz kuće u Londonu u kombi, pa u avion, pa opet u kombi pa u kuću u Charlotteu.
Izvadila sam veliku hrpu odjeće na tamni parket i krenula pretraživati. Završila sam s pomalo čudnim odabirom. Izvukla sam crne tajice i bijelo-plavu kariranu kratke treger hlačice. Gore sam navukla obuičnu crnu majicu i svoju kožnu jaknu. Dvoumila sam se između starki i DocMartens balerinki, ali sam na kraju ipak uzela bijele visoke starke iz svoje kolekcije koja je sadržavala 14 pari Converse All Star tenisica. Požurila sam u kupaonicu s obzirom na to da je bilo 18:40.
Bila sam poprilično čudna djevojka. Šminkerska punkerica. Stavila sam crnu olovku i malo maskare, tek toliko da mi lice ne izgleda ''isprazno'', kako je to moja sestra Cammy, šminkerica nazivala. Šminkerica sam na sestre, a punkerica na roditelje.
Kosa mi je još uvijek bila zavezana u rep i spljoštena od kape, pa sam ju na brzinu sredila pjenom za kosu.
Ostavila sam je takvu, raspuštenu, a šiške podigla nekim slatkim plavim rajfićem koji sam našla u kupaonici. Pretpostavila sam da je Carrinnin, pošto je bio poprilično malen. No rastezljiv. Poslužit će.
Bilo je točno 19:10 kad sam završila.
Čula sam trubu automobila i pretpostavila da Jonathan polako... pizdi.
Krenula sam dolje, no on je već bio na stepenicama.
- Koliko ti treba?! Kasnimo! - rekao je nervozno.
- Kaj nije neka fora ako kasniš na tulum? - upitala sam sarkastično.
- Na tulum ćemo poslije. Moram obaviti nešto prije. - rekao mi je poslovno.
- Mamaaaa! Idem s Jonathanom! - poviknula sam mami koja je nešto sadila u vrtu.
- Vrati se do 11! - odvratila je hitro.
Kanila sam reći: OK, pošto sam inače ostajala vani do 11 navečer, no Jonathan me prekinuo.
Sam, vratit će se do dva, najkasnije pola tri. Ja ću se pobrinuti za nju. Ako nešto nije u redu, javite se tati. Bok.. - progovorio je u jednom dahu te me brzo povukao van.
Moja mama nije stigla reći ni a.
Vani nas je čekao Volkswagen Buba u srebrnasto-plavoj boji. Koliko sam se ja razumjela u aute, činio se prilično ženskastim. Podsmjehivala sam se što je Jonathan primijetio i brzo dodao:
- Nije ženski. Baka mi ga je poklonila.
- Da bar ja imam takvu baku. I prilično je ženski. - nasmijala sam se i ušla u auto.
- I kuda idemo? - upitala sam kad smo krenuli.
- Vidjet ćeš.

subota, 26.04.2008.

What Goes Around, Comes Around.

nedjelja, 30.03.2008.

New Begginning.